“AUTOBUS može ići, ali ovaj Kinez ostaje ovdje!” Te je riječi Alexandra čula dok je sjedila u autobusu na jednom graničnom prijelazu u Južnoj Americi. Kad je izašla van da vidi što se događa, ugledala je jednog mladog Kineza kako natucajući španjolski pokušava objasniti cariniku svoj problem. Budući da je Alexandra služila u skupštini Jehovinih svjedoka koja djeluje na kineskom jeziku, ponudila je pomoć tom mladiću i prevela cariniku ono što je on govorio.

Mladić je ispričao da ima dozvolu za stalni boravak, ali je objasnio da ne može pokazati svoje dokumente jer mu ih je netko ukrao zajedno s novcem. Carinik mu isprva nije vjerovao i čak je osumnjičio Alexandru da je umiješana u trgovinu ljudima. Na koncu je ipak popustio, ali je nesretni mladi Kinez svejedno trebao platiti kaznu zbog neposjedovanja dokumenata. Budući da je mladić doslovno ostao praznih džepova, Alexandra mu je posudila 20 američkih dolara. On je rekao da joj to nikada neće zaboraviti te je obećao da će vratiti i više od onoga što mu je posudila. Alexandra mu je objasnila da je samo učinila ono što smatra ispravnim i da joj je drago što mu je mogla pomoći te da ne očekuje ništa zauzvrat. Osim toga, dala mu je biblijsku literaturu i potakla ga da počne proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima.

Uvijek je lijepo čuti da ima ljudi koji su spremni priskočiti u pomoć potpunim strancima. Takvih dobrih ljudi nesumnjivo ima među pripadnicima svih religija, kao i među onima koji nisu religiozni. A kako je s vama? Biste li i vi tako spremno i nesebično pomogli nekome? To pitanje itekako ima smisla jer je Isus Krist rekao: “Više usrećuje davati nego primati” (Djela apostolska 20:35). Osim toga, ta je tema zanimljiva i sa znanstvenog aspekta. Naime, istraživači su došli do zaključka da davanje ima vrlo pozitivan učinak na nas. Pogledajmo kako nam sve davanje može koristiti.

Iskustva pokazuju da davanje i sreća često idu ruku pod ruku. Apostol Pavao napisao je da “Bog ljubi vesela darovatelja”, a pritom je na umu imao kršćane koji su svojim velikodušnim prilozima pomogli suvjernicima u nevolji (2. Korinćanima 8:4; 9:7). Pavao nije želio reći da su oni pružili tu pomoć zato što su kao osobe bili sretni i radosni pa su jednostavno osjetili želju da nekome učine nešto dobro. Ne, zapravo je bilo obratno — ti su kršćani bili sretni upravo zato što su mogli pružiti pomoć.

Ustvari, prema jednom istraživanju, davanje “aktivira u mozgu centre za ugodu, osjećaj bliskosti i povjerenja u međuljudskim odnosima te pobuđuje pozitivne emocije”. Jedno drugo istraživanje pokazalo je pak da su ljudi “sretniji kad nekome poklone novac nego kad ga potroše na sebe”.

Jeste li ikada imali osjećaj da zbog svojih okolnosti ne možete baš puno učiniti za druge? Istina, ponekad se možda doista tako osjećamo, ali zapravo svatko može osjetiti radost koja  proizlazi iz davanja. To ne mora biti nešto veliko — bitno je samo da dajemo iz ispravnih poticaja. Naprimjer, jedna Jehovina svjedokinja poslala je izdavačima ovog časopisa dobrovoljni prilog sa sljedećom porukom: “Sve ove godine moje su okolnosti bile takve da sam na našim sastancima mogla davati samo skromne priloge.” No potom je dodala: “Jehova bi meni uvijek dao puno više od onoga što sam ja davala. (...). Sretna sam što imam priliku dati vam ovaj dar. Jako me raduje i tješi spoznaja da i ja mogu nešto učiniti za vas.”

Naravno, osim novčanim prilozima, našim bližnjima možemo pomagati i na razne druge načine.

Biblija kaže: “Dobrostiv čovjek sam sebi dobro čini, a okrutnik muči vlastito tijelo” (Mudre izreke 11:17, Jeruzalemska Biblija). Kako to “dobrostiv čovjek sam sebi dobro čini”? Dobri ljudi ujedno su velikodušni — oni spremno dijele s drugima ono što imaju, uključujući svoje vrijeme i snagu. Takvim nesebičnim postupanjem zapravo sami sebi čine dobro, i to na razne načine. Osvrnimo se samo na jedno područje — zdravlje.

Istraživanja pokazuju da su osobe koje se bave volonterskim radom, ukupno gledajući, zdravije — primjerice, manje se žale na bolove i nisu toliko sklone depresiji. Štoviše, zdravstveno stanje nekih kroničnih bolesnika, kao što su osobe oboljele od multiple skleroze i HIV-a, poboljšalo se kad su velikodušno dijelili s drugima ono što su imali. Osim toga, primijećeno je da liječeni alkoholičari znatno rjeđe padaju u depresiju kad nekome pomažu te su u manjoj opasnosti da se vrate svojoj lošoj navici.

Zašto velikodušnost tako dobro utječe na ljudsko zdravlje? Smatra se da “osobine koje su povezane s davanjem, poput suosjećajnosti, dobrote i susretljivosti, naprosto ne dopuštaju negativnim emocijama da puste korijen u našem srcu”. Isto tako, darežljivost može smanjiti razinu stresa i krvni tlak. A iskustva pokazuju i da se ljudi koji su ostali bez bračnog druga brže oporavljaju od depresije ako pružaju podršku drugima.

Da, možemo bez imalo sumnje reći da je davanje dobro za naše zdravlje!

Isus je poticao svoje učenike: “Dajte, i dat će vam se. Nasipat će vam u krilo dobru mjeru, nabijenu, stresenu i prepunu. Jer kakvom mjerom mjerite, takvom će vam se mjeriti” (Luka 6:38). Ako ste darežljivi, ljudi će vam vjerojatno biti zahvalni te će i sami postati velikodušniji. Dakle, davanje pozitivno utječe na suradnju i prijateljstvo.

Istraživanja međuljudskih odnosa pokazala su da “osobe koje su u svakodnevnom životu požrtvovne i nesebične potiču druge da i oni postanu takvi”. Ustvari, “već i običan članak o nekoj velikoj humanoj gesti može potaknuti osobu koja ga čita da postane velikodušnija”. Dakle, “svatko od nas svojim postupcima može utjecati na desetke ili čak stotine ljudi, od kojih neke možda uopće ne poznajemo niti smo ih ikada sreli”, zaključak je jednog istraživanja. Drugim riječima, samo jedno velikodušno djelo može u nekoj sredini izazvati pravu lančanu reakciju. Kako bi bilo lijepo živjeti među  takvim ljudima, zar ne? Doista, život bi nam bio daleko ljepši kad bi ljudi bili nesebičniji.

Jedno iskustvo iz američke savezne države Floride pokazuje koliku snagu imaju dobra djela. Naime, nakon razornog uragana neki Jehovini svjedoci došli su kao volonteri pomagati svojim bližnjima. Dok su čekali da im stigne materijal za obnovu jedne kuće, primijetili su da je ograda susjedne kuće oštećena i predložili su vlasniku da je poprave. Kasnije je taj susjed poslao pismo u glavno sjedište Jehovinih svjedoka u kojem je napisao: “Nikada to neću zaboraviti! Rijetko kad u životu čovjek naiđe na tako dobre ljude.” Taj gospodin bio je toliko ganut i zahvalan da je poslao velikodušan prilog za, kako ih je nazvao, “izvanredne pothvate Jehovinih svjedoka”.

Jedno znanstveno istraživanje pokazalo je nešto vrlo zanimljivo. Naime, stručnjaci su zaključili da ljudi “po svemu sudeći imaju urođenu sklonost pomaganju drugima”. Osim toga, zapazili su da se djeca “ponašaju nesebično i prije nego što nauče hodati”. Što je razlog tome? Biblija daje jasan odgovor kada kaže da smo mi ljudi stvoreni na Božju sliku, što znači da posjedujemo vrline koje krase osobnost našeg Stvoritelja (1. Mojsijeva 1:27).

Jedna od njegovih predivnih osobina svakako je i velikodušnost. Naš Bog, Jehova, podario nam je život i dao sve što nam je potrebno da bismo mogli biti istinski sretni (Djela apostolska 14:17; 17:26-28). Zar to u nama ne izaziva želju da bolje upoznamo tako divnog Boga? U tome nam Biblija može puno pomoći. Ona nas upoznaje s našim nebeskim Ocem i svime što je on s puno ljubavi naumio učiniti za nas. No ta nam knjiga otkriva i što je on već učinio kako bismo mi mogli imati predivnu budućnost * (1. Ivanova 4:9, 10). Budući da velikodušnost potječe od Jehove, a mi smo stvoreni na njegovu sliku, nimalo ne čudi što davanje pozitivno djeluje na nas i naš odnos s Bogom. Kad svojom darežljivošću oponašamo Boga, blagoslov je zajamčen (Hebrejima 13:16).

Sjećate li se Alexandre, koju smo spomenuli u uvodu ovog članka? Zanima li vas kako je završila njena priča? Jedan suputnik rekao je Alexandri da se slobodno može pozdraviti s posuđenim novcem. Je li bio u pravu? Mladi Kinez čuo se sa svojim prijateljima i oni su u najkraćem roku Alexandri vratili novac. Štoviše, mladić je poslušao Alexandrin prijedlog i počeo proučavati Bibliju. Alexandra je bila presretna kad se tri mjeseca kasnije ponovno susrela s njim na kongresu Jehovinih svjedoka koji se održavao na kineskom jeziku u Peruu. U znak zahvalnosti za njenu pomoć, mladić je Alexandru i prijatelje koji su s njom došli na kongres pozvao u svoj restoran.

Davanje i pomaganje drugima doista nas ispunjava velikom radošću. A ta je radost još veća ako k tome pomognemo nekome da bolje upozna Jehovu — našeg Stvoritelja iz čije ruke primamo “svaki dobar dar” (Jakov 1:17). Biste li i vi željeli osjetiti radost koja proizlazi iz davanja?