U STUDENOM 1990. čovjek koji je radio u parku i na cesti otprilike kilometar južno od Starog grada u Jeruzalemu otkrio je nešto izuzetno. Traktorom je slučajno srušio svod drevne ukopne pećine. Okolno je područje bila ogromna nekropola iz vremena između prvog stoljeća pr. n. e. i prvog stoljeća n. e. Ono što su arheolozi pronašli u toj grobnici bilo je uistinu intrigantno.

U pećini se nalazilo 12 kosturnica, ili osuarija. To su sanduci u koje se stavljalo kosti pokojnika nakon što bi tijelo oko godinu dana ležalo u grobu te istrunulo. Na jednoj prekrasno izrezbarenoj kosturnici — jednoj od najljepših koje su ikada pronađene — sa strane je napisano ime Jehosef bar Kajfa (Josip, sin Kaifin).

Činjenice u vezi s tom kosturnicom navode na zaključak da se možda radi o grobnici prvosvećenika koji je predsjedao najvažnijim suđenjem u povijesti — onim na kojem se sudilo Isusu Kristu. Židovski povjesničar Josip Flavije napisao je da je taj prvosvećenik bio “Josip, koji se zvao Kaifa”. Biblija ga naziva samo Kaifa. Zašto vrijedi saznati nešto više o tom čovjeku? Zbog čega je osudio Isusa?

Kaifa se oženio kćerkom prvosvećenika Ane (Ivan 18:13). Brak je vjerojatno bio dogovoren godinama prije vjenčanja, jer su se sigurno obje obitelji htjele uvjeriti da sklapaju dobar savez. To je značilo da su pažljivo analizirali rodoslovlja kako bi osigurali čistoću svoje svećeničke loze. Očito su obje obitelji bile bogate i plemenitaške, a bogatile su se vjerojatno na račun svojih velikih posjeda u jeruzalemskom području. Ana se nesumnjivo htio uvjeriti da će njegov budući zet biti pouzdan politički saveznik. Čini se da su i Ana i Kaifa pripadali utjecajnoj saducejskoj sljedbi (Djela apostolska 5:17).

Budući da je bio član ugledne svećeničke obitelji, Kaifa je sigurno bio poučen o hebrejskim  knjigama Biblije i njihovom tumačenju. U hramu je vjerojatno počeo služiti s 20 godina, no nije poznato u kojoj je dobi postao prvosvećenik.

Prvosvećeništvo je u početku bila nasljedna i doživotna služba. Međutim, u drugom stoljeću pr. n. e. tu su službu nezakonito prisvojili Hasmonejci. * Herod Veliki postavljao je i svrgavao prvosvećenike i time jasno davao na znanje da on ima stvarnu vlast. Slično su postupali i rimski namjesnici.

Takav razvoj događaja doveo je do formiranja jedne skupine ljudi koju Biblija naziva “svećenički glavari” (Matej 26:3, 4). Pored Kaife, toj su skupini pripadali i bivši prvosvećenici, kao naprimjer Ana, koji su izgubili položaj, ali su zadržali titulu. U njoj su bili i članovi uže obitelji tadašnjeg prvosvećenika i onih koji su to prije bili.

Rimljani su svakodnevne administrativne poslove u Judeji prepuštali židovskoj aristokraciji, kojoj su pripadali i svećenički glavari. To je Rimu omogućavalo da nadzire provinciju i ubire poreze, a da u njoj ne mora držati mnogo vojnika. Rim je od židovskog svećenstva očekivao da održava red i štiti njegove interese. Rimski namjesnici nisu se baš voljeli sa židovskim vođama, koji su mrzili rimsku vlast. Međutim, suradnja na održavanju stabilne vlasti bila je u obostranom interesu.

Još i prije Kaife prvosvećenici su ujedno bili i židovski politički vođe. Anu je na to mjesto 6. ili 7. godine n. e. postavio Kvirinije, rimski namjesnik Sirije. Rabinske predaje pokazuju da su pohlepa, nepotizam, tlačenje i nasilje bili obilježja vodećih židovskih aristokratskih obitelji. Jedna spisateljica smatra vrlo vjerojatnim da se Ana kao prvosvećenik pobrinuo da njegov zet “brzo napreduje u hramskoj hijerarhiji — jer, konačno, što je Kaifa zauzimao veći položaj, to je Ani bio korisniji”.

Judejski namjesnik Valerije Grat smijenio je Anu oko 15. n. e. Brzo su se izredala još tri prvosvećenika, među kojima je bio i jedan Anin sin. Kaifa je prvosvećenik postao oko 18. n. e. Poncije Pilat, koji je za namjesnika Judeje postavljen 26. n. e., držao ga je na tom položaju za cijelog svog 10-godišnjeg namjesništva. Kaifino se službovanje protezalo tijekom razdoblja Isusove službe i početka propovjedničkog djelovanja njegovih učenika. Međutim, Kaifa je bio neprijatelj kršćanske poruke.

Kaifa je Isusa smatrao opasnim huškačem naroda. Isus je osporavao način na koji je svećenstvo tumačilo sabatne zakone te je iz hrama istjerao trgovce i mjenjače novca izjavljujući da su ga pretvorili u “razbojničku pećinu” (Luka 19:45, 46). Neki povjesničari smatraju da su te hramske tržnice bile u posjedu Anine obitelji — što je možda još jedan razlog zašto je Kaifa pokušao ušutkati Isusa. Kada su svećenički glavari poslali stražare da uhvate Isusa, njegove su se riječi toliko dojmile stražara da su se vratili praznih ruku (Ivan 2:13-17; 5:1-16; 7:14-49).

Zapazi što se dogodilo kada su židovski svećenici čuli da je Isus uskrsnuo Lazara. U Evanđelju po Ivanu stoji da su “svećenički glavari i farizeji sazvali Sanhedrin i počeli govoriti: ‘Što da radimo, jer ovaj čovjek čini mnoge znakove? Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u njega, i Rimljani će doći i uzeti nam i naše mjesto i naš narod.’” (Ivan 11:47, 48). Sanhedrin je u Isusu vidio prijetnju utjecaju postojećeg vjerskog sustava i javnom redu, za koji su morali odgovarati Pilatu. Bilo kakav narodni pokret koji bi Rimljani mogli protumačiti kao ustanak mogao je dovesti do njihovog miješanja u židovske  stvari, a Sanhedrin je to htio izbjeći po svaku cijenu.

Kaifa nije mogao poreći Isusova čuda, ali ipak nije povjerovao u njega, već je nastojao sačuvati svoj položaj i vlast. Kako bi, kao saducej koji nije vjerovao u uskrsnuće, uopće mogao priznati Lazarevo uskrsnuće! (Djela apostolska 23:8).

Kaifina se pokvarenost jasno očitovala kada je drugim narodnim poglavarima rekao: “Ne shvaćate da je na vaše dobro da jedan čovjek umre u korist naroda, a ne da cijeli narod bude uništen.” U izvještaju se dalje kaže: “No to nije rekao sam od sebe; nego je, budući da je te godine bio prvosvećenik, prorokovao da je Isusu određeno umrijeti za narod, i ne samo za narod nego i da bi Božju djecu koja su rasijana skupio u jedno. Tako su se toga dana dogovorili da [Isusa] ubiju” (Ivan 11:49-53).

Kaifa nije bio svjestan dubine značenja svojih riječi. S obzirom na to da je bio prvosvećenik, one su zapravo bile proročanske. * Isusova će smrt koristiti narodu, ali ne samo židovskom. Njegova otkupna žrtva otvorit će put oslobađanju cijelog čovječanstva iz ropstva grijehu i smrti.

Židovski svećenički glavari i starješine okupili su se u Kaifinom domu da bi raspravili kako uhvatiti i ubiti Isusa. Prvosvećenik je vjerojatno sudjelovao u određivanju cijene za koju je Juda Iskariot izdao Isusa (Matej 26:3, 4, 14, 15). Međutim, Kaifi jedno ubojstvo nije bilo dovoljno da ostvari svoje zle namjere. “Svećenički glavari dogovorili su se da ubiju i Lazara, jer su zbog njega mnogi Židovi (...) počeli vjerovati u Isusa” (Ivan 12:10, 11).

Kaifin rob Malho bio je među mnoštvom koje je došlo uhvatiti Isusa. Kada su ga uhvatili, prvo su ga odveli na ispitivanje Ani, a zatim Kaifi, koji je dotle već okupio židovske starješine da bi po noći održali nezakonito suđenje (Matej 26:57; Ivan 18:10, 13, 19-24).

Kaifa se nije dao smesti kada se lažni svjedoci nisu mogli složiti u optužbama protiv Isusa. Taj je prvosvećenik znao što ostali urotnici misle o samozvanim Mesijama. Zato je od Isusa tražio da kaže smatra li on sebe Mesijom. Isus je nato rekao da će ga njegovi tužitelji vidjeti “kako sjedi s desne strane sile i dolazi na oblacima nebeskim”. U teatralnoj provali pobožnosti ‘prvosvećenik je razderao svoje gornje haljine, govoreći: “Pohulio je! Što nam još trebaju svjedoci?”’ Sanhedrin je zaključio da je Isus zaslužio smrt (Matej 26:64-66).

Pogubljenja su morali odobriti Rimljani. Budući da je Kaifa bio posrednik između njih i Židova, vjerojatno je on Pilatu iznio slučaj. Kada je Pilat pokušao osloboditi Isusa, vjerojatno je i Kaifa bio među svećeničkim glavarima koji su vikali: “Na stup s njim! Na stup s njim!” (Ivan 19:4-6). Kaifa je vjerojatno huškao svjetinu da uz bučno prosvjedovanje traži oslobađanje ubojice, a ne Isusa, te je bio među svećeničkim glavarima koji su licemjerno izjavili: “Mi nemamo kralja osim cara” (Ivan 19:15; Marko 15:7-11).

Kaifa je odbacio dokaze Isusovog uskrsnuća. Protivio se Petru i Ivanu, a kasnije i Stjepanu. Također je ovlastio Savla da uhvati sve kršćane koje uspije pronaći u Damasku (Matej 28:11-13; Djela apostolska 4:1-17; 6:8–7:60; 9:1, 2). Međutim, Kaifu je oko 36. n. e. smijenio Vitelije, namjesnik Sirije.

Židovski spisi prikazuju Kaifinu obitelj u lošem svjetlu. Naprimjer, u Babilonskom Talmudu zapisana je ova jadikovka: “Teško meni zbog doma Haninova [Anina], teško meni zbog njihovih šaputanja”, odnosno “kleveta”. Smatra se da se ova pritužba odnosi na “tajna zasjedanja na kojima se smišljalo načine da se druge drži u pokornosti”.

Jedan je učenjak opisao prvosvećenike kao ljude koji su bili “nepopustljivi, lukavi i sposobni, najvjerojatnije i oholi”. Oholost nije dozvolila Kaifi da prihvati Mesiju. Zato nas ne treba obeshrabriti kada ljudi danas odbacuju biblijsku poruku. Nekima nije u dovoljnoj mjeri stalo do biblijske istine da bi se odrekli vjerovanja koja su im prirasla srcu. Drugi možda smatraju da im je ispod časti biti ponizni propovjednik dobre vijesti. Osim toga, kršćanska moralna mjerila odbijaju one koji su nepošteni ili lakomi.

Kaifa je kao prvosvećenik mogao drugim Židovima, svojim sunarodnjacima, pomoći da prihvate Mesiju, ali žudio je za vlašću i zato je osudio Isusa. To se protivljenje vjerojatno nastavilo sve dok Kaifu nisu položili u njegovu grobnicu. Ime koje je stekao za života dokaz je da iza nas ne ostaju samo kosti. Svojim postupcima stječemo kod Boga bilo dobar bilo loš glas.