BILO je to u kolovozu 1936. u kraljevskoj rezidenciji u Svaziju. Robert i George Nisbet iz svog automobila sa zvučnicima upravo su bili pustili glazbu, a potom i predavanja brata Josepha Rutherforda. Kralj Sobhuza II. bio je oduševljen. George je rekao: “Našli smo se u jako neugodnoj situaciji jer je kralj želio od nas kupiti gramofon, ploče i zvučnik.”

Robert se ispričao kralju i rekao mu da te stvari nisu na prodaju. Zašto? Zato što pripadaju nekome drugom. Kralj je htio saznati tko je vlasnik te opreme.

Robert je odgovorio: “Sve to pripada jednom drugom kralju.” Sobhuza ga je upitao tko je taj kralj. “To je Isus Krist, kralj Božjeg Kraljevstva”, odgovorio je Robert.

“On je zaista velik kralj!” rekao je Sobhuza s dubokim poštovanjem. “Ne želim uzeti ništa što je njegovo.”

Robert je napisao: “Jako me se dojmio veliki poglavica kralj Sobhuza. Tečno je govorio engleski, bez imalo razmetanja i ponosa, i bio je potpuno iskren i pristupačan. Otprilike 45 minuta sjedio sam s njim u njegovom uredu dok je George vani puštao glazbu.”

Robert je u nastavku rekao: “Kasnije toga dana posjetili smo jednu srednju školu u kojoj smo doživjeli nešto nezaboravno. Svjedočili smo ravnatelju, koji nas je pažljivo slušao. Kad smo spomenuli gramofon i rekli da cijela škola može poslušati snimke, bio je oduševljen te je okupio gotovo 100 učenika koji su posjedali po travi. Saznali smo da se u toj školi dječake poučava poljoprivredi, vrtlarstvu, tesarstvu, građevinarstvu, engleskom jeziku i matematici. Djevojčice su učile kako njegovati bolesnike te obavljati kućanske i druge korisne poslove. Tu školu osnovala je baka velikog poglavice.”

Kralj Sobhuza još je od 1933. rado slušao pionire koji su ga posjećivali. Jednom prilikom čak je okupio svoju tjelesnu stražu od 100 ratnika kako bi slušali snimke s dobrom vijesti o Kraljevstvu. Pretplatio se na naše časopise i prihvatio literaturu koju su nudila braća. Kralj je ubrzo imao  gotovo sve teokratske publikacije. Sačuvao ih je i tijekom Drugog svjetskog rata iako su britanske kolonijalne vlasti zabranile našu literaturu.

Kralj Sobhuza II. i dalje je primao Jehovine svjedoke u svojoj rezidenciji u Lobambi. Čak je pozivao i svećenike da dođu poslušati biblijske govore. Dok je jednom prilikom Helvie Mashazi, brat iz toga kraja, govorio o 23. poglavlju Mateja, skupina svećenika ljutito je skočila na noge i pokušala ga natjerati da sjedne. No kralj se umiješao i zamolio brata Mashazija da nastavi. Osim toga, rekao je prisutnima da zapišu sve biblijske retke koje je brat spomenuo u govoru.

Nakon što je jednom drugom prilikom jedan pionir održao govor, četvorica svećenika koja su ga slušala skinula su svećeničke ovratnike i rekla: “Odsad više nismo svećenici, nego Jehovini svjedoci.” Zatim su upitali tog pionira ima li za njih neku od knjiga koje je dobio veliki poglavica.

Od 1930-ih pa sve do svoje smrti 1982. veliki je poglavica poštovao Jehovine svjedoke i nije dozvolio da ih se progoni jer nisu sudjelovali u vjerskim obredima uobičajenima u Svaziju. Jehovini svjedoci očito su imali razloga biti mu zahvalni i iskreno su tugovali zbog njegove smrti.

Početkom 2013. u Svaziju je bilo preko 3 000 objavitelja. Budući da u toj zemlji ima tek nešto više od milijun stanovnika, omjer Jehovinih svjedoka i ostalog stanovništva iznosi 1 naprema 384. Tijekom 2012. više od 260 pionira revno je služilo u 90 skupština, a obilježavanju Kristove smrti prisustvovalo je 7 496 osoba. To je doista odlična mogućnost za daljnji porast! Dobar temelj za to sigurno su postavila braća koja su još 1930-ih posjetila Svazi. (Iz našeg arhiva u Južnoafričkoj Republici.)