U zaključku svoje treće biblijske poslanice apostol Ivan napisao je: “Imao bih ti mnogo toga pisati, ali ne želim ti više pisati crnilom i perom.” Izvorna grčka riječ prevedena izrazom “pero” doslovno glasi “trska” (3. Ivanova 13).

Pisaće pero, ili kalamus, zapravo je bio komad tvrde trske. Jedan njen kraj bio je dijagonalno zašiljen, a na vršku je imao tanak prorez. Pisari su vrh pera oštrili plovućcem, vulkanskim kamenom hrapave površine. Takva pisaljka bila je uvelike slična današnjem nalivperu s metalnim vrhom.

Tinta, ili “crnilo”, najčešće se pravila miješanjem čađe i smole, koja je služila kao ljepilo. Tinta se prodavala u krutom stanju te se prije upotrebe morala pomiješati s vodom da bi se razrijedila do željene gustoće. Kad bi se nanijela na papirus ili pergament, podloga je ne bi odmah upila, nego bi se tinta polako sušila na površini. Stoga je pisar greške lako mogao izbrisati vlažnom spužvom, koja je također bila sastavni dio pisarske opreme. To svojstvo tinte iz drevnog doba pomaže nam razumjeti na što su biblijski pisci vjerojatno mislili kad su govorili o brisanju imena iz Božje “knjige života” (Otkrivenje 3:5; 2. Mojsijeva 32:32, 33).

Iz Djela apostolskih 18:3 saznajemo da je apostol Pavao po zanimanju bio izrađivač šatora. U biblijska vremena izrađivači šatora tkali su devinu ili kozju dlaku kako bi dobili komade platna, koje bi potom zašili. Tako izrađene šatore obično su kupovali putnici. Osim od kozje i devine dlake, šatori su se izrađivali i od kože ili lanenog platna, po kojem je bio poznat Pavlov rodni grad Tarz. Pavao je vjerojatno koristio neke od tih materijala, ako ne i sve. Dok je radio s Akvilom, moguće je da je izrađivao lanene tende kojima su se natkrivali trijemovi privatnih kuća da bi se zaštitili od sunca.

Taj zanat vjerojatno je izučio još dok je bio vrlo mlad. Zapisi na egipatskim papirusima pokazuju da su u rimsko doba naučnici u Egiptu s 13 godina počeli izučavati zanate. Ako je i Pavao imao toliko godina kad je počeo učiti izrađivati šatore, sa 15 ili 16 godina vjerojatno je već jako dobro znao rezati i krojiti platno te koristiti različite alate i tehnike šivanja. “Po završetku naukovanja Pavao je vjerojatno dobio vlastiti pribor”, stoji u djelu The Social Context of Paul’s Ministry. “Budući da se gotovo sav njihov alat sastojao od noževa i šila, izrađivači šatora mogli su ga svugdje nositi sa sobom i svoj posao obavljati gdje god su se nalazili.” Stoga se zahvaljujući tom zanimanju apostol Pavao mogao uzdržavati na svojim misionarskim putovanjima.