ŠTO vam prvo padne na pamet kad pomislite na gomilu smeća? Takav prizor vjerojatno vas asocira na otpad i neugodan miris. Stoga sigurno ne biste očekivali da na takvom mjestu pronađete nešto vrijedno, a kamoli nešto neprocjenjivo.

No prije otprilike stotinu godina upravo je među gomilom smeća pronađena jedna vrsta blaga. Nije se radilo o doslovnom blagu, ali ipak je u pitanju bilo nešto dragocjeno. O kakvom je otkriću bila riječ? Zašto je ono važno za nas danas?

Krajem 19. stoljeća dva znanstvenika s oksfordskog sveučilišta otišla su u Egipat. Bili su to Bernard Grenfell i Arthur Hunt. Među gomilom smeća u blizini doline Nila pronašli su brojne papirusne fragmente. Godine 1920, dok su dvojica kolega marljivo popisivala pronađene papiruse, Grenfell je došao do još nekih fragmenata koji su bili iskopani u Egiptu. Kupio ih je u ime knjižnice John Rylands, koja se nalazi u engleskom gradu Manchesteru. Međutim, obojica su umrla prije nego što je popis bio dovršen.

Taj je posao priveo kraju Colin Roberts, još jedan znanstvenik s oksfordskog sveučilišta. Dok je razvrstavao fragmente, zapazio je komadić papirusa veličine 9 puta 6 centimetara. Zaprepastio se kad je na njemu ugledao grčki tekst koji mu je bio poznat. S jedne strane bile su zapisane riječi iz Evanđelja po Ivanu 18:31-33, a s druge strane dijelovi 37. i 38. retka. Roberts je shvatio da je nabasao na neprocjenjivo blago.

Roberts je pretpostavljao da je taj komadić papirusa vrlo star, ali nije znao kada je točno nastao. Da bi to utvrdio, usporedio je pismo na pronađenom fragmentu s pismom u drugim drevnim datiranim rukopisima. Zahvaljujući toj znanstvenoj metodi, koja se naziva paleografija, * uspio je odrediti približnu starost fragmenta. No želio je biti siguran da je u pravu. Stoga je fotografirao fragment, poslao fotografije trojici stručnjaka za papiruse i zamolio ih da odrede njegovu starost. Do kojeg su zaključka oni došli?

Proučavajući izgled slova i poteze pisaljkom, sva tri stručnjaka složila su se da je fragment nastao u prvoj polovici 2. stoljeća nove ere, samo nekoliko desetljeća nakon smrti apostola Ivana. No paleografija nije nepogrešiva metoda datiranja rukopisa, pa tako jedan drugi stručnjak smatra da je tekst mogao nastati bilo kada tijekom 2. stoljeća. Bilo kako bilo, taj je komadić papirusa najstariji fragment rukopisa biblijskih knjiga na grčkom jeziku koji je dosad pronađen.

Zašto je taj fragment Ivanovog evanđelja toliko važan ljudima koji danas cijene Bibliju? Iz najmanje dva razloga. Kao prvo, sam izgled fragmenta otkriva nam ponešto o tome koliko su prvi kršćani cijenili svete spise.

 U 2. stoljeću pisani je tekst dolazio u obliku svitka i u obliku kodeksa. Svitak je bio načinjen od listova papirusa ili pergamenta koji su bili zalijepljeni ili zašiveni jedan za drugi. Tako se dobivao dugačak list koji se po potrebi mogao razmotati i zatim ponovno smotati. Za pisanje se uglavnom koristila samo jedna strana svitka.

Međutim, na malenom fragmentu koji je otkrio Roberts tekst je bio ispisan s obje strane. Na temelju toga može se zaključiti da je bio dio kodeksa, a ne svitka. Kodeks se sastojao od listova pergamenta ili papirusa koji su bili presavijeni po sredini i zašiveni poput stranica knjige.

Zašto je kodeks bio praktičniji od svitka? Prvi kršćani bili su propovjednici (Matej 24:14; 28:19, 20). Propovijedali su biblijsku poruku gdje god je bilo ljudi — po kućama, na tržnicama i na ulicama (Djela apostolska 5:42; 17:17; 20:20). Stoga im je bilo puno jednostavnije tražiti biblijske retke u čvrsto uvezanom kodeksu.

Osim toga, kodeks je zajednici vjernika i pojedincima omogućavao da lakše prave vlastite prijepise biblijskih rukopisa. Tako su načinjeni mnogi prijepisi evanđelja, što je nesumnjivo doprinijelo brzom širenju kršćanstva.

Postoji još jedan razlog zašto je papirus Rylands važan za nas. Naime, on otkriva da su prepisivači vrlo precizno prepisivali izvorni biblijski tekst. Premda taj fragment sadrži samo nekoliko redaka Ivanovog evanđelja, njegov sadržaj gotovo se u potpunosti podudara s tekstom koji danas čitamo u svojim Biblijama. Prema tome, papirus Rylands pokazuje da se biblijski tekst nije mijenjao iako se uvijek iznova prepisivao tijekom dugog razdoblja.

Naravno, papirus Rylands samo je jedan od tisuća fragmenata i rukopisa koji potvrđuju da se izvorni biblijski tekst izuzetno točno prepisivao. Werner Keller je u svojoj knjizi The Bible as History zaključio: “Ti stari rukopisi na najuvjerljiviji način otklanjaju svaku sumnju u izvornost i vjerodostojnost teksta koji danas imamo u svojim Biblijama.”

Istina, kršćani ne temelje svoju vjeru na arheološkim nalazima. Oni vjeruju da je “sve (...) Pismo nadahnuto od Boga” (2. Timoteju 3:16). Usprkos tome jako je ohrabrujuće kad otkriće nekog dragocjenog arheološkog nalaza iz prošlosti potvrdi ono što odavno stoji u Bibliji: “Riječ Jehovina ostaje zauvijek” (1. Petrova 1:25).