DEBORA je promatrala vojnike koji su se u zoru okupili na vrhu gore Tabora. Taj ju je prizor duboko dirnuo. Razmišljala je o njihovoj odvažnosti i o vjeri njihovog vođe Baraka. Iako ih je bilo 10 000, njihova vjera i hrabrost tog su dana trebale biti itekako iskušane. Trebali su poći u bitku protiv okrutnog neprijatelja, koji je bio brojčano nadmoćniji i puno bolje naoružan. Bez obzira na to spremno su se odazvali na poziv da krenu u boj, i to velikim dijelom zato što im je Debora ulila hrabrost.

Deborine haljine šuštale su nošene povjetarcem dok su ona i Barak stajali navrh gore s koje je pucao pogled na cijelu okolicu. Gora Tabor nalikovala je velikom stošcu s ravnim vrhom. Bila je visoka otprilike 400 metara, a na njenom se vrhu nalazila zaravan s koje se vidjela ravnica Ezdrelon, što se prostirala prema jugozapadu. Korito rijeke Kišona vijugalo je kroz ravnicu obraslu travom i spuštalo se do Velikog mora, u blizini gore Karmela. Iako je korito rijeke tog jutra možda bilo suho, u toj je prostranoj ravnici nešto bljeskalo. To se približavala Siserina vojska. Već se iz daljine vidjelo kako njeno oružje zloslutno svjetluca. Bio je to odbljesak željeznih oštrica što su virile iz osovina kotača 900 bojnih kola, koja su bila ponos Siserine vojske. Sisera je namjeravao pokositi slabo naoružane Izraelce kao da žanje ječam.

Debora je znala da Barak i njegovi ljudi čekaju da ona nešto kaže, da im da kakav znak. Je li ona bila jedina žena među svim tim muškarcima? Kako se nosila s ogromnom odgovornošću koja joj je bila povjerena u toj situaciji? Je li se pitala što uopće radi ondje? Očigledno nije tako razmišljala. Jehova, Bog kojem je služila, zapovjedio joj je da krene u taj rat. Osim toga, otkrio joj je da će jedna žena dobiti čast da okonča taj sukob (Suci 4:9). Što od Debore i tih hrabrih ratnika možemo naučiti o vjeri?

Kad se Debora prvi put spominje u Bibliji, o njoj se govori kao o proročici. Iako nije bilo uobičajeno da žene budu proročice, ona ipak nije jedina žena za koju Biblija kaže da je obavljala tu službu. * Debora je izvršavala još jedan zadatak — rješavala je sporove među Izraelcima objavljujući im Jehovinu volju kad bi iskrsnuo neki problem (Suci 4:4, 5).

Debora je živjela u brdovitom području u kojem je prebivalo Efrajimovo pleme, između gradova Betela i Rame. Imala je običaj sjediti pod palmom i objavljivati narodu Jehovinu volju. Bio je to doista zahtjevan zadatak, ali ona nije dala da je to zastraši jer je bila svjesna da narod silno treba njenu pomoć. Kasnije je pod Božjim nadahnućem sudjelovala u skladanju pjesme, u kojoj je o svom nevjernom narodu rekla: “Bogove nove oni su izabrali. Rat je tada bio na vratima” (Suci 5:8). Budući da su Izraelci ostavili Jehovu kako bi služili drugim bogovima, Jehova ih je predao u ruke njihovim neprijateljima. Našli su se pod vlašću kanaanskog kralja Jabina, čijom je vojskom zapovijedao moćni vojskovođa Sisera.

Sisera! I sam spomen njegovog imena izazivao je među Izraelcima strah i paniku. Kanaanska religija i običaji bili su okrutni — Kanaanci su žrtvovali djecu  i prakticirali hramsku prostituciju. Kako je bilo živjeti u zemlji kojom su vladali kanaanski vojskovođa i njegova vojska? Iz Deborine pjesme saznajemo da je u to vrijeme bilo praktički nemoguće putovati zemljom i da su sela bila gotovo pusta (Suci 5:6, 7). Izraelci su se krili u šumama i brdima, bojali su se obrađivati zemlju i boraviti u neutvrđenim selima, a nisu se usudili ni putovati glavnim putevima jer su se plašili da bi ih netko mogao napasti, oteti im djecu ili im silovati žene. *

To je ugnjetavanje trajalo 20 godina, sve dok Jehova nije vidio da je njegov svojeglav narod spreman promijeniti se. Deborina i Barakova pjesma ukazuje na to da se situacija promijenila kad je Debora “ustala kao majka u Izraelu”. Ne znamo je li Debora, koja je bila udana za Lapidota, uistinu bila majka, ali znamo da se izraz “majka” u toj pjesmi koristi u prenesenom smislu. Jehova je zapravo Debori povjerio zadatak da pruži narodu majčinsku zaštitu. Naložio joj je da pozove suca Baraka, kojeg je krasila snažna vjera, i da mu prenese zapovijed da napadne Siseru (Suci 4:3, 6, 7; 5:7).

“Idi i raširi se na gori Taboru”, Jehova je naredio preko Debore. Barak je trebao okupiti 10 000 ljudi iz dva izraelska plemena. Debora mu je prenijela Božje obećanje da će on i njegovi vojnici poraziti moćnog Siseru s njegovih 900 bojnih kola. To je obećanje zasigurno zapanjilo Baraka. Naime, Izraelci nisu imali vojsku i gotovo su bili bez oružja. Ipak, Barak je pristao poći u boj, ali samo pod uvjetom da i Debora dođe na goru Tabor (Suci 4:6-8; 5:6-8).

Neki zbog toga smatraju da Barak nije imao vjere, ali to naprosto nije istina. Na kraju krajeva, on nije tražio od Boga da mu da više oružja. Naprotiv, budući da je imao jaku vjeru, shvaćao je koliko je važno uza se imati Jehovinog zastupnika koji će jačati njega i njegove vojnike (Hebrejima 11:32, 33). Jehova je udovoljio Barakovoj molbi i dopustio Debori da pođe s njim. Međutim, Jehova je nadahnuo Deboru da prorekne da slava za pobjedu u bici neće pripasti muškarcu (Suci 4:9). Bog je odlučio da će zlog Siseru pogubiti žena!

U današnjem svijetu žene su često žrtve velike nepravde, nasilja i zlostavljanja. Njihovo se dostojanstvo rijetko poštuje onako kako to Bog želi. No u Božjim su očima žene i muškarci jednako vrijedni te i jedni i drugi imaju priliku steći njegovu naklonost (Rimljanima 2:11; Galaćanima 3:28). Deborin primjer podsjeća nas da Bog povjerava  odgovorna zaduženja i ženama te da im iskazuje veliko povjerenje i naklonost. Stoga je izuzetno važno da ne usvojimo predrasude koje su uobičajene u ovom svijetu.

Barak je krenuo skupiti vojsku. Pridružilo mu se 10 000 muškaraca koji su bili dovoljno odvažni da se suprotstave Siserinoj zastrašujućoj vojnoj sili. Dok se uspinjao sa svojim ratnicima na goru Tabor, bio je sretan što uz sebe ima osobu koja im može podići moral. Biblija kaže: “I Debora je išla s njim” (Suci 4:10). Vojnici su sigurno bili jako ohrabreni kad su vidjeli tu srčanu ženu kako se zajedno s njima penje na goru. Bila je spremna stati uz njih i riskirati život jer je vjerovala Jehovi.

Kad je Sisera saznao da su se Izraelci drznuli skupiti vojsku protiv njega, istog je trena reagirao. I nekoliko se kanaanskih kraljeva pridružilo kralju Jabinu, koji je vjerojatno bio najmoćniji od njih. Zemlja je podrhtavala dok su se Siserina moćna bojna kola uz zaglušujuću tutnjavu kotrljala ravnicom, spremna za boj. Kanaanci su bili sigurni da će u tren oka poraziti izraelske snage, koje su u usporedbi s njihovima djelovale jadno (Suci 4:12, 13; 5:19).

Što su Barak i Debora učinili kad se neprijatelj približio? Možda su razmišljali da bi mogli biti u prednosti pred kanaanskom vojskom ako ostanu na obroncima gore Tabora. Naime, kanaanska su bojna kola bila učinkovita samo na ravnom, prostranom terenu. No Barak je odlučio boriti se po Jehovinim uputama, pa je čekao što će mu reći Debora. Naposljetku je kucnuo čas da krenu u boj. Debora mu je rekla: “Ustani, jer je ovo dan kad će ti Jehova predati u ruke Siseru! Ne ide li Jehova pred tobom?” Kad je to čuo, “Barak se spustio s gore Tabora s deset tisuća ljudi što je išlo za njim” (Suci 4:14). *

Izraelski ratnici sjurili su se s gore na ravnicu koja se prostirala pred njima, idući ravno ususret Siserinim zastrašujućim ratnim spravama. Je li Jehova išao pred njima, kao što je Debora obećala? Izraelci su ubrzo dobili odgovor na to pitanje. “Zemlja se tresla i nebesa su se izlila”, stoji u izvještaju. Među Siserinim oholim vojnicima zavladala je potpuna pomutnja. Kiša je lila kao iz kabla. Tlo se ubrzo natopilo vodom i pretvorilo u blato. Teška željezna bojna kola više im nisu koristila, nego su im otežavala borbu. Kola su tonula u blato i na koncu su toliko zaglibila da se više nisu mogla pomaknuti (Suci 4:14, 15; 5:4).

Baraka i njegove ljude oluja nije plašila jer su znali tko stoji iza nje. Jurili su pravo prema kanaanskim vojnicima. Nisu ostavili na životu nijednog Siserinog vojnika, izvršavajući tako Božju presudu. Rijeka Kišon nabujala je i poplavila nizinu, odnoseći tijela poginulih Kanaanaca prema Velikom moru (Suci 4:16; 5:21).

Jehova više ne šalje svoje sluge u doslovni rat. No on traži od njih da sudjeluju u duhovnom ratu (Matej 26:52; 2. Korinćanima 10:4). Ako se trudimo biti poslušni Bogu, stajemo na njegovu stranu u tom ratu. Za to nam je potrebna hrabrost jer oni koji stanu na Božju stranu mogu doživjeti žestoko protivljenje. Međutim, Jehova se nije promijenio. On i dalje štiti sve one koji se uzdaju u njega poput Debore, Baraka i hrabrih izraelskih ratnika.

Jedan Kanaanac ipak je uspio pobjeći — i to najgori izraelski neprijatelj! Sisera, čovjek koji je nemilosrdno tlačio Božji narod, pješice je pobjegao s bojnog polja. Ostavivši svoje ljude da ginu u blatu, provukao se kroz izraelske redove i dokopao čvrstog tla bježeći prema prvim saveznicima kojih se mogao sjetiti. Trčeći preko čistine koliko su ga noge nosile, u strahu da ga izraelski vojnici ne pronađu, uputio se prema šatorima Kenijca Hebera, koji se bio odvojio od svog nomadskog naroda što je živio na jugu i sklopio neku vrstu sporazuma s kraljem Jabinom (Suci 4:11, 17).

Potpuno iscrpljen, Sisera je stigao u Heberov tabor, ali Hebera ondje nije bilo. Međutim, ususret mu je izašla njegova žena Jaela. Sisera je očito pretpostavljao da će Jaela poštovati savez koji  je njen muž sklopio s kraljem Jabinom. Možda mu je bilo nezamislivo da bi jedna žena postupala ili razmišljala drugačije od svog muža. Sisera očito nije poznavao Jaelu! Ona je nedvojbeno vidjela kako su Kanaanci ugnjetavali Izraelce i nanosili im zlo. Osim toga, vjerojatno je bila svjesna da ima dvije mogućnosti — mogla je pomoći tom zlom čovjeku ili je mogla, bez obzira na posljedice, stati na Jehovinu stranu i pogubiti tog neprijatelja Jehovinog naroda. No možda se pitala kako da ona, obična žena, svlada tako snažnog, prekaljenog ratnika.

Morala je brzo reagirati. Ponudila je Siseri da se odmori u njenom šatoru. On je to prihvatio te joj naredio da nikome ne otkrije da je ondje. Pokrila ga je pokrivačem, a kad ju je zamolio vode, dala mu je mlijeka. Sisera je uskoro utonuo u dubok san. Jaela je potom uzela u ruke alat koji su žene što su živjele u šatorima koristile često i vrlo vješto — bili su to šatorski klin i malj. Čučnula je pored Siserine glave. Došao je trenutak da se izvrši Jehovina osuda nad Siserom. Od same pomisli na to obuzela ju je jeza. I najmanja neodlučnost ili oklijevanje mogli su je koštati života. Je li se u tom času sjetila kako je taj čovjek desetljećima tlačio Božji narod? Je li možda pomislila na to da joj se pruža prilika da zauzme Jehovinu stranu? Biblijski izvještaj ne govori o tome. Znamo samo da je Jaela uskoro učinila ono što je naumila. Sisera je bio mrtav! (Suci 4:18-21; 5:24-27).

Nešto kasnije pojavio se Barak, koji je tragao za odbjeglim neprijateljem. Kad mu je Jaela pokazala mrtvog Siseru, s klinom u sljepoočnicama, odmah je znao da se Deborino proročanstvo ispunilo. Moćnog ratnika Siseru ubila je žena! Neki suvremeni kritičari Biblije i oni koji sumnjaju da je Biblija nadahnuta od Boga osuđuju Jaelu zbog onog što je učinila. No Barak i Debora imali su sasvim drugačije mišljenje o njoj. Oni su pod Božjim nadahnućem ispjevali pjesmu u kojoj su hvalili Jaelu kao onu koja je “blagoslovljena (...) više od svih žena” (Suci 4:22; 5:24). Te riječi otkrivaju koliko je Debora bila velikodušna. Nije zavidjela Jaeli što joj je pripala tolika slava. Naprotiv, njoj je jedino bilo važno da se Jehovina riječ ispunila.

Poslije Siserine smrti kralj Jabin više nije predstavljao prijetnju izraelskom narodu. Napokon je došao kraj kanaanskom ugnjetavanju. Zemlja je nakon toga bila u miru 40 godina (Suci 4:24; 5:31). Debora, Barak i Jaela bili su doista bogato nagrađeni zbog svoje vjere u Jehovu! Budemo li se i mi poput Debore uzdali u Jehovu tako da hrabro stanemo na njegovu stranu i potičemo druge da to učine, Jehova će nam pomoći da dobijemo mnoge životne bitke i omogućiti nam da vječno živimo u miru.