U današnje vrijeme većina iskrenih vjernika može provjeriti temelje li se njihova vjerovanja na Bibliji ili ne. No to nije bilo tako na početku 16. stoljeća. Zašto? Zato što je malo tko mogao doći do Biblije na svom jeziku. Zbog toga mnogi vjernici nisu mogli usporediti ono što uči Crkva s onim što piše u Bibliji. A svećenici nisu bili od velike pomoći. “Crkva u Švicarskoj bila je iskvarena”, piše u knjizi History of the Christian Church. “Svećenici su bili neupućeni, praznovjerni i nemoralni.”

 U takvom okruženju Ulrich Zwingli počeo je tragati za biblijskom istinom. Do kojih je zaključaka došao? Kako je prenosio drugima ono što je saznao? I koje pouke možemo izvući iz njegovog života i njegovih uvjerenja?

 S dvadesetak godina Zwingli je odlučio postati katolički svećenik. Kao i svi drugi koji su u to vrijeme htjeli postati svećenici, trebao je izučavati filozofiju, crkvenu predaju i djela crkvenih otaca – ali ne i Bibliju.

 Kako je Zwingli počeo otkrivati biblijsku istinu? Dok je bio na sveučilištu u Baselu, slušao je predavanja Thomasa Wyttenbacha, koji je osuđivao crkvenu praksu dijeljenja indulgencija a. U jednom djelu piše kako je Zwingli od Wyttenbacha “naučio da je Krist jednom zauvijek dao život za naše grijehe” (1. Petrova 3:18). Kad je shvatio da je Isusova žrtva jedini temelj za oproštenje grijeha, odbacio je učenje da svećenici mogu opraštati grijehe u zamjenu za novac (Djela apostolska 8:20). Ali bez obzira na to, nastavio je studij te je u dobi od 22 godine postao katolički svećenik.

 U svojim dvadesetima Zwingli je sam naučio grčki kako bi razumio izvorni jezik na kojem je pisan “Novi zavjet”. Osim toga, izučavao je djela Erazma Roterdamskog i iz njih saznao da je Isus jedini posrednik između Boga i čovjeka, baš kao što uči Biblija (1. Timoteju 2:5). Zbog toga je doveo u pitanje katoličko učenje prema kojem sveci posreduju kod Boga u korist ljudi.

 Kad je prešao tridesetu, Zwingli je počeo sve intenzivnije tragati za istinom. Međutim, u to vrijeme služio je i kao vojni kapelan u ratovima koji su se vodili za kontrolu nad Italijom. U bitki kod Marignana, 1515., vidio je kako je na tisuće katolika izgubilo život od ruku svojih suvjernika. Nekoliko godina kasnije Zwingli je rukom prepisao, i čak napamet naučio, velik dio grčkih knjiga Biblije. Godine 1519. živio je u Zürichu, koji je tada bio političko središte u Švicarskoj. Otprilike u to vrijeme došao je do zaključka da Crkva treba odbaciti svako učenje koje nema biblijski temelj. Svoja saznanja htio je podijeliti s drugima. Kako je to učinio?

 Zwingli je vjerovao da će ljudi odbaciti vjerske laži kad čuju biblijsku istinu. Zato je, kad je počeo služiti kao svećenik u staroj katedrali u Zürichu, svoju propovijed počeo na prilično neočekivan način. Rekao je da više neće čitati iz latinskog lekcionara b, koji su svećenici stoljećima koristili, nego da će evanđelja čitati direktno iz Biblije – poglavlje po poglavlje, od početka do kraja. Rekao je i da se neće pozivati na tumačenja crkvenih otaca, nego da će dopustiti da Biblija tumači samu sebe. To je činio tako što je jednostavnijim biblijskim recima tumačio one koje je bilo teže razumjeti (2. Timoteju 3:16).

 Zwingli je u svojim propovijedima isticao praktičnu vrijednost Biblije i zastupao biblijska moralna mjerila. Protivio se štovanju Isusove majke Marije, molitvama koje se upućuju svecima, prodaji indulgencija i nemoralnosti svećenstva. Kako su ljudi reagirali? Nakon njegove prve propovijedi neki su rekli: “Nikad nismo čuli ovakvu propovijed.” A jedan povjesničar napisao je: “Oni koji su prestali ići u crkvu zato što im se zgadila glupost svećenika i njihov skandalozan način života, sada su se vratili na misu.”

 Godine 1522. svećenstvo je pokušalo navesti političare u Zürichu da zabrane sve što se kosilo s crkvenim naukom. Zato je Zwingli bio optužen za herezu. Budući da nije htio pogaziti svoja osobna uvjerenja, napustio je svećeničku službu.

 Zwingli više nije bio svećenik, ali još uvijek je bio aktivan kao propovjednik i nastojao je druge uvjeriti u svoja gledišta. Zbog svojih propovijedi bio je omiljen u narodu, a s vremenom je postao utjecajan i u krugu ciriških političara. Zahvaljujući njegovom političkom utjecaju njegove ideje dovele su do vjerske reforme u Zürichu. Naprimjer, 1523. nakon jedne javne rasprave, u kojoj je sudjelovao i Zwingli, gradsko vijeće u Zürichu zabranilo je sva vjerska učenja koja nisu imala biblijski temelj. Godinu dana kasnije, 1524., vijeće je na njegov nagovor zabranilo sve oblike idolopoklonstva. U suradnji s drugim propovjednicima i uz privolu naroda, gradske vlasti nadgledale su uništavanje oltara, idola, svetih slika i relikvija. “Zapadna crkva nikad nije doživjela namjerno pustošenje tolikih razmjera, ako se izuzme pljačkanje vjerskih objekata u vrijeme Vikinga”, piše u knjizi Zwingli—God’s Armed Prophet. Do 1525. Zwingli je nagovorio vlasti da pretvore crkve u bolnice i dopuste redovnicima i opaticama da stupaju u brak. Osim toga, predložio je ukidanje rimske mise i uvođenje jednostavnog bogoslužja koje se temeljilo na onome što piše u Bibliji (1. Korinćanima 11:23–25). Povijest kaže da su se vjerske i političke vlasti u Zürichu ujedinile zahvaljujući Zwinglijevom utjecaju. Tako je položen temelj za reformaciju i novu religiju – protestantizam.

 Prijevod Biblije Zwinglijevo je najznačajnije djelo. Grupa bibličara je pod njegovim vodstvom tijekom 1520-ih radila na prijevodu Biblije s izvornog hebrejskog i grčkog, a pritom je koristila i grčku Septuagintu i latinsku Vulgatu. Njihova metoda bila je jednostavna. Najprije bi pročitali redak s izvornih jezika, a onda i iz navedenih prijevoda. Zatim bi raspravljali o značenju svakog retka i zapisali svoje zaključke. Što je bio plod njihovog rada? Ciriška Biblija, koja je objavljena 1531., i to u jednom svesku.

 Zwingli je iskreno nastojao pronaći istinu, ali ujedno je bio netolerantan i agresivan. Naprimjer, 1525. sudjelovao je u suđenju anabaptistima, koji su se protivili njegovom vjerovanju da treba krstiti malu djecu. Kad su sudovi kasnije odredili da se smrću kazni svakoga tko se protivi krštenju male djece, on se nije suprotstavio toj strogoj presudi. Osim toga, zagovarao je upotrebu vojne sile u širenju vjerske reforme. No nekoliko kantona koji su ostali uz katolicizam odupiralo se njegovim reformama. To je dovelo do građanskog rata. Zwingli je otišao na bojište zajedno s vojnicima iz Züricha. Ondje je i poginuo u dobi od 47 godina.

 Ulrich Zwingli važna je povijesna ličnost, ali ostao je u sjeni utjecajnih protestantskih reformatora Martina Luthera i Jeana Calvina. Kad je riječ o učenjima Rimokatoličke crkve, Zwingli je napravio puno radikalniji rez nego što je to učinio Luther i tako je utro put Calvinovim idejama. Zbog toga ga se naziva “trećim čovjekom reformacije”.

 Uz život i djelo Ulricha Zwinglija vezane su mnoge kontroverze. Naprimjer, u nastojanju da proširi svoja gledišta on se duboko upleo u politiku i rat. U tome nije postupao po uzoru na Isusa Krista. Naime, Krist se nije miješao u politička pitanja, nego je svoje učenike poučavao da vole svoje neprijatelje, a ne da ih ubijaju (Matej 5:43, 44; Ivan 6:14, 15).

 Ipak, Zwingli će ostati upamćen kao čovjek koji je svesrdno istraživao Bibliju i svoja saznanja dijelio s drugima. On je otkrio mnoge biblijske istine i pomogao je drugima da se bolje upoznaju s tom dragocjenom knjigom.