Jednom sam svog sparing partnera slučajno nogom udario u nos. Ozljeda je bila puno gora nego što sam mislio. Bilo mi je jako krivo i pitao sam se trebam li se i dalje baviti borilačkim vještinama. Kako to da sam zbog te pogreške počeo drugačije gledati na sport koji sam volio i kojim sam se bavio godinama? Najprije ću vam ispričati kako sam se uopće počeo baviti borilačkim vještinama.

 Odrastao sam u skladnoj i pobožnoj katoličkoj obitelji. Živjeli smo u blizini Buffala, u američkoj saveznoj državi New Yorku. Išao sam u katoličku školu i bio sam ministrant. Roditelji su željeli da sestra i ja ostvarimo uspjeh u životu. Dopustili su mi da se nakon nastave bavim sportom ili da uz školu još i radim, ali pod uvjetom da i dalje budem dobar učenik. Tako sam od ranog djetinjstva naučio biti jako discipliniran.

 Sa 17 godina počeo sam se baviti borilačkim vještinama. Godinama sam trenirao tri sata dnevno, šest dana u tjednu. Osim toga, svakog tjedna trošio sam sate kako bih u mislima ponavljao tehniku i pokrete te sam gledao snimke borbi da se usavršim. Volio sam trenirati s povezom na očima, čak i kad sam koristio oružje. Mogao sam slomiti daske i cigle jednim udarcem ruke. Bio sam među najboljima i osvajao sam nagrade na natjecanjima. Nisam mogao ni zamisliti život bez borilačkih vještina.

 Mislio sam da sam uspio u životu. Diplomirao sam s pohvalama i zaposlio se u jednoj velikoj firmi kao inženjer računalstva. Imao sam mnoge povlastice u firmi, lijepu kuću i djevojku. Moj je život na prvi pogled izgledao kao bajka, ali mučila su me neka važna pitanja na koja nisam imao odgovor.

 Da bih pronašao odgovore, počeo sam dvaput tjedno ići u crkvu i moliti se Bogu za pomoć. A onda mi je razgovor s jednim prijateljem promijenio život. “Jesi li se ikad pitao što je smisao života?” upitao sam ga i dodao: “Život je pun problema i nepravde.” Rekao mi je da se i on to pitao i da je logične odgovore pronašao u Bibliji. Dao mi je knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. a Kazao mi je da proučava Bibliju s Jehovinim svjedocima. U početku nisam bio siguran što učiniti jer sam mislio da nije u redu čitati literaturu neke druge vjere. Ali budući da sam htio dobiti odgovore na svoja pitanja, odlučio sam provjeriti ima li smisla ono što govore Jehovini svjedoci.

 Oduševio sam se kad sam shvatio što Biblija stvarno uči. Saznao sam da je Bog od početka želio da ljudi žive vječno u raju na Zemlji i da se ta njegova zamisao nije promijenila (Postanak 1:28). Bio sam zadivljen kad sam u svojoj Bibliji, u prijevodu King James, vidio Božje ime Jehova i kad sam saznao da molitva Očenaš, koju sam i sam molio, govori o posvećenju upravo tog imena (Psalam 83:18; Matej 6:9). Shvatio sam i zašto Bog još uvijek dopušta patnje. Sve što sam doznao bilo mi je jako logično. Bio sam presretan.

 Nikad neću zaboraviti kako sam se osjećao kad sam počeo ići na sastanke Jehovinih svjedoka. Svi su bili ljubazni i htjeli su se upoznati sa mnom. Na prvom sastanku na koji sam došao na programu je bilo posebno javno predavanje o molitvama koje Bog uslišava. Ta me tema zanimala jer sam se molio Bogu za pomoć. Nakon toga bio sam na Obilježavanju Kristove smrti. Oduševio sam se kad sam na sastancima vidio da čak i djeca znaju naći retke koji se čitaju i da ih prate u svojoj Bibliji. U početku nisam znao pronaći biblijske retke, ali Jehovini svjedoci bili su jako susretljivi i pomogli su mi da se naučim snalaziti u Bibliji.

 Počeo sam redovitije ići na sastanke Jehovinih svjedoka i sve sam više cijenio kvalitetu pouke koja se ondje iznosi. Na svakom sam sastanku puno naučio i kući sam se uvijek vraćao ispunjen i sretan. A onda su mi Jehovini svjedoci ponudili biblijski tečaj.

 Ono što sam vidio među njima bila je čista suprotnost onome što sam obično viđao u svojoj crkvi. Oni su bili ujedinjeni i iskreni te su davali sve od sebe kako bi ugodili Bogu. S vremenom sam se uvjerio da vole jedni druge, a Biblija kaže da se pravi kršćani prepoznaju baš po ljubavi (Ivan 13:35).

 Što sam više proučavao Bibliju, to sam se više mijenjao i trudio živjeti po biblijskim mjerilima. Ali imao sam osjećaj da se nikad neću moći odreći borilačkih vještina. Volio sam trenirati i ići na natjecanja. Kad sam to rekao Jehovinom svjedoku koji je sa mnom proučavao Bibliju, obzirno mi je rekao: “Samo ti nastavi proučavati. Siguran sam da ćeš donijeti ispravnu odluku.” Nije mogao bolje reći. Baš mi je to trebalo! S redovitim biblijskim tečajem moja želja da ugodim Jehovi Bogu sve je više rasla.

 Događaj koji sam spomenuo na samom početku – kad sam sparing partnera slučajno nogom udario u nos – bio je prekretnica u mom životu. To me potaknulo da ozbiljno razmislim o tome mogu li biti miroljubiv Kristov sljedbenik ako se i dalje bavim borilačkim sportom. Znao sam da je u Izaiji 2:3, 4 prorečeno da se oni koji uvažavaju Jehovina mjerila “neće učiti ratovanju”. Osim toga, Isus je učio druge da ne pribjegavaju nasilju, čak ni kad doživljavaju nepravdu (Matej 26:52). Zato sam se prestao baviti sportom koji sam jako volio.

 Nakon toga počeo sam primjenjivati biblijski savjet: “Vježbaj se u tome da budeš odan Bogu” (1. Timoteju 4:7). Vrijeme i trud koji sam prije ulagao u borilačke sportove sada sam posvećivao duhovnim stvarima. Moja djevojka nije se slagala s onim što sam učio iz Biblije, pa smo prekinuli vezu. Krstio sam se 24. siječnja 1987. i tako postao Jehovin svjedok. Ubrzo sam počeo služiti kao punovremeni propovjednik, odnosno mnogo sam vremena provodio poučavajući druge o Bibliji. Nastavio sam s punovremenom službom te sam jedno vrijeme služio u glavnom sjedištu Jehovinih svjedoka u New Yorku.

 Kad sam saznao istinu o Bogu, našao sam ono što mi je nedostajalo u životu. Više ne osjećam prazninu u sebi. Živim smislenim životom, istinski sam sretan i nadam se predivnoj budućnosti. I dalje redovito vježbam, ali fizička aktivnost više mi nije najvažnija u životu. Sada je to služenje Jehovi Bogu.

 Dok sam se bavio borilačkim vještinama, uvijek sam budno promatrao ljude oko sebe i stalno sam mislio na to kako ću se obraniti ako me netko napadne. I danas promatram ljude oko sebe, ali iz skroz drugog razloga – zato što im želim pomoći. Zahvaljujući Bibliji postao sam velikodušnija osoba i bolji muž svojoj dragoj ženi Brendi.

 Borilačke vještine bile su moj život, ali zamijenio sam ih nečim boljim. Biblija to lijepo objašnjava kad kaže: “Tjelovježba je korisna samo u određenoj mjeri, a odanost Bogu korisna je u svakom pogledu zato što nam omogućava da dobijemo obećane blagoslove i u sadašnjem i u budućem životu” (1. Timoteju 4:8).